Hodamo polako,

naš sin i ja

tužnim putovima labirinta,

prema tvome grobu,

uz povjetarac

i njegovu

otužnu sonatu

o Srebrenici,

Vukovaru,

Nadinu

i Škabrnji,

o cijeloj Hrvatskoj…

Dok naše dijete

kojeg upoznati

nisi stigao,

pali svijeću,

crvenu, kao krv,

za tebe,

za sve one

koji dali su

živote svoje

za domovinu,

suze mi se

poput kiše

niz oronulo lice,

poput bisera

same nižu…

„Ne plaći, mamo!“

tješi me naše dijete

koje te zna samo

s slike nadgrobne ploče,

sve druge spalili su

nam barbari…

„Da nije bilo ljudi

poput moga tate,

ne bi danas bilo Hrvatske,

te drage domovine naše!“

još kaže dijete

poljubivši tvoju sliku

na hladnom spomeniku…

Dok brišem bisere od suza,

grlim našeg sina

uz zvukove povjetarca

i njegove sonate

koja o patnji Hrvatske

još uvijek

tiho pjeva.

andreja-lea