Ljudska je vrsta gorostasna
i bezumno hrabra
načičkana na malo zemlje i kamena
gleda ispred sebe puna vjere
da će stići nekuda

data joj je misao o vlastitom nestajanju
i neznanje o cilju putovanja
kroz beskrajno more mraka
o čemu zvijeri naše ljubljene
u savanama i stepama ne brinu
ti gospodari praiskonske ljepote
u čijim šarama šifre su zaspisane
ludog umjetnika i filozofa

sva je ova ljepota data
da ti oko skrene od suštine
da te omamljuje i krijepi
da te oslijepi
jer već si bio na izvoru
i slušao glasove
i majka ti je sve objasnila
dojeć te medom sa sunca
nježnim uspavankama
i toplim rukama
uljem sa usana
da ćeš biti dijete
sa zvijezde
i zvijezda
u tijelu djeteta
kad se opet sretnete...

Duško Babić