Sumrak je mraku
mlađi brat
ili dijete
ne zna se

u njemu svjetlost gasne
čitavu vječnost
i sve postaje obris
varka sazdana od sjećanja na tebe

tvoje su ruke ostarjele prije vremena
kao i sunce što nas djetinje tješi
da možemo i zadnji suton preživjeti
bez sumnji u ono što daljine skrivaju
za bolje od nas

iza prozora ostavljamo dan
kao baletnu papuču
koja uzaludno traži svoj par
pa ipak nije zaboravila
svu nježnost i ritam stopala
sav čar buđenja
iz usnama svijeta
razlomljenog sna

još te volim
i još te ne volim
zbog te odluke
da posjeduješ na kraju
nešto sasvim svoje
mjesto pod mjesecom
a ne pod suncem
čime si izbjegla
osudu svjetla
na rastanak
s neumitno zaljubljenim ti srcem

grlim te i sad
kad plavetna magla
i sumrak
gase nam oči
do nepredvidivog jutra

u pidžami od kože
suviše tijesne
za ovo tijelo
za ovu tamu
za ovo svjetlo.

Duško Babić