IMITACIJA ŽIVOTA
Ovako prema vani
Doimamo se kao sreća
Kao dvoje od marcipana
Na polici sred francuskog restorana
Izloženi kao delicija odabrana
Doimamo se savršen spoj
Dopunjavanje misli
Bezrječno razumjevanje želja
Čitanje sa usana i prije no što
Glas i krene van
Lažemo ih svjesno
Sad već pomireni
I s vlastitom sudbinom
Neimanja...
A nutrna nam vrišti
Sve je teže utihnuti krike
Dubokih previranja
Ti osluškuješ moja
Ja sa tvojim dobrano
U svjesnosti bremenita
.....................
Sjedim sred ničega
Gola soba sa teškim zidovima
Tama na dlanovima opipljiva
Pokušavam u sebi pronaći želju
Da promjenom ušutkam tišinu
I sjećanjem, onim lijepim
Prelijem tugu na vlastitim obrazima.
Ne primjećujem približavanje zidova
Sa četiri strane sužavanje prostora
Mog postojanja
Na dužinu ruku od mene zidine nerušive
I poklapanje...
...I nestajanje.
Život uništen nečijom destrukcijom, silom, mržnjom, ili naprosto raspadnut i u parampačad se rasuo razbivši prvobitnu cjelinu koja je, možda, imala smisao i zanos i, zašto ne, ljubav kao temelj svih radosti. Snažan i jezgrovit opis progutanog krika, glume u pokretima, stiskanje za vrat zla koje odasvud proviruje i želi pokazati pravu stvarnost... mogućeg povratka na Bivše, na Smisleno, na Početak.
Od mene Lijepi pozdrav, Emilija, i dobrodošlica (nakon dugog vremena).
Hvala Mirko na prelijepom osvrtu...Hvala ti što si se javio. Da, nakon dugo vremena objavih pjesmu i drago mi je da si je vidio, eto...
Svako dobro ti želim
Emilija
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Emilija Mijatovic
- 25. 10. 2015 ob 22:29
- Prebrano 674 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 269.36
- Število ocen: 11