Vješajući prijeratnu sliku o sivilo trošnoga zida
On otvara prozor
Sarin pogled polijeće
preko krovova i ushićeno domahuje
dalekoj periferiji
(Grad je potonuo, jedna mu tužna
Rilkeova pjesma gûdi o koracima
kroz vrijeme, o ciki preživjele djece
rasute svijetom kao noćni leptiri
iza zalutalih zvjezdanih potiljaka)
Sari su ruke pune ptica i ponekad
su joj trenuci biseri koji zvone
na fonu svega prežaljenog
pa mirnim pogledom pita: Kako to
da je rat mogao poštedjeti veliku
panoramsku simfoniju
Jer čovjek mora živjeti, on ispali odgovor
ali još samo eho zna da ga treba
nježno ponoviti, i ponovi ga
Ipak ga zakačī nemir njenih očiju
(a oči su joj
ostale iste...
kao da su joj žrtva i gubitci
isprali lice i ostavili još ženstvenije
tragove, volumen tijela, gipkost, hod
nježnost meku poput guguta ptičjeg
još jednom glasno konstatira
u katakombama ratnim istrunuo
i ukraden nepovratni mu dio
mangupske mladosti)
Znači smilovali se, servirali nam
plodove ratnog mirotvorstva
i svoje velike ljubavi, prihvatī ironično
njegovu lakrdiju i snagom se
neusredsređenosti okrene slici
s čije boje i patine okvira
neće uskoro skinuti pogled
jer će tiho
dozivati uspomene
bez suza mahati tim bijelim golubicama
A njemu to odgovara jer ne želi je
vidjeti plačnu dok se od svega izgubljenog
najradije vraća Fotografiji s njenim očima
slici koju su pregazile godine
jurišao mrak i tenkovi, slici iz koje
je gorio plamičak krvi
i bojio pahulje, iste one kakve su
nekada cvale kao što cvatu zime
i nježne godine
Na dlanu su joj već glasne priče
iz kozmičke tajne prosute
pa ogrnuta iznenadnim strahom
i već potonula
žezlom rukom i ranom
zatvara prozor
Čovječe, ovo je vrhunac.No, da što ne pokvarim, idem rađe ponovo čitati.
lpb
Čestitam Mirko... tebi... pjesmi...
dok nestajem u
slici koju su pregazile godine
jurišao mrak i tenkovi, slici iz koje
je gorio plamičak krvi
i bojio pahulje, iste one kakve su
nekada cvale kao što cvatu zime
i nježne godine
Branka, Vida, hvala vam na lijepom susretu sa pjesmom. Veseli me.
Lp,
mirko
Prozna lirika, ili lirska proza, svejedno, već odavno je "zaštitni znak" Mirka Popovića.
Poezija je sve to, bez obzira na formu, jer, poezija je emotivni iskaz, izražen u estetskom obliku, pri čemu je ekspresivnost u prvom planu, a emocija osnova pesme, priče, ili kakvog drugog literarnog oblika.
Bravo, Mirko!
Lp, Milen
Me veseli, da si jo napisal. Odlična pesem.
Lp, hope
Metaforična, sjajna priča o prvim danima nakon rata. Sara =Sarajevo, razrušeni grad čije se rane ne vide "odozgo" "Sari su ruke pune ptica i ponekad
su joj trenuci biseri koji zvonena fonu svega prežaljenog
pa mirnim pogledom pita: Kako to
da je rat mogao poštedjeti veliku
panoramsku simfoniju"... Glavni junak je zaljubljen u Sarine oči/dušu grada, koje su ostale iste, mada se i tu osećaju tragovi preživljenog.. "Čovjek mora živjeti" kaže glavni junak i ne znamo da li to ponavlja sebi ili Sari, Sarajevu ".u katakombama ratnim istrunuo
i ukraden nepovratni mu dio
mangupske mladosti)"
s čije boje i patine okvira
neće uskoro skinuti pogled
jer će tiho
dozivati uspomene
bez suza mahati tim bijelim golubicama "... Sjajno delo, Mirko!!! Podsetilo me na Remarka ... Sjajno!!!
Milen, hope, Milena, hvala na krasnim komentarima!!!
Lp, mirko
urednica
Poslano:
21. 10. 2015 ob 21:41
Spremenjeno:
21. 10. 2015 ob 21:41
Kako je preživeti in se raje samo spominjati, kot živeti v odsotnosti ljubljenih ... lirična pesem o teži duše, ki jo postara vojna in žalosten, neuslišan zategel jek človeka, ki si želi samo biti, v miru ... Čestitke,
Ana
Poslano:
21. 10. 2015 ob 21:57
Spremenjeno:
21. 10. 2015 ob 22:59
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 16. 10. 2015 ob 19:39
- Prebrano 845 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 410.35
- Število ocen: 15