Voljena,
pišem misli, koje ti ne umijem reći.
Pokušavam razdijeliti sebe i život,
pa ponovo sastavljam taj isti život i
to isto sebe.
Može se to, ali dobijen zbir je
samo običan broj.
Brišem...
Sada počinjem od početka,
jer dodajem novi plus i
dobijam poseban rezultat.
Razumiješ ljubavi,
između A i B postojiš ti
moje veliko V.
Voljeni,
čitam te i kada ne pišeš.
I dok ti sabiraš naša postojanja
ja gledam leptira
kako se ljubi s cvijetom,
odnoseći na krilima sanje,
sklapa oči novim laticama.
Tog trena sjetih se našeg slogana:
kad tebi ne pripadam,
ne pripadam ni sebi.
Poslije bi s vjetrom u nogama,
trčali za svojim glavama.
Voljena,
razmišljam, odakle vuče korijen onaj glagol povileniti, kojeg tako često pominješ.
I ne trudim se saznati, jer na tebi izgleda kao lišće sunčane jeseni i sve njegove boje ti pristoje.
Pa uhvatim sebe kako se smješkam i uhvatim sebe kako te još više volim.
I vrištao bih mila glasom srećnika,
da me čuju svi bogovi kojima te želim
već odavno pokazati, baš takvu,
kakvu te nosim na ramenima ,
moju malenu, moju ljubav, moju damu.
Voljeni,
pokušavam dati ime svim ljubavima
koje su u tebi, sakriti ovo tvoje pismo iza
nevidljivog dijela mjeseca,
da ga ne bi iz teškog
oblaka prošlosti u
kojem se sakupila sva tuga,
isprala neka kiša.
Pretvorit ću ga u note slavuju,
koji će svojim glasom dopuniti
ljepotu razcvjetalog grma.
Uzimam bič sreće,
koji si mi položio pod nogama
i udaram po bedrima sunčanih konja.
branka