Mjesečarim, bridom očaja

klizim.

U herbarij besmisla čiodom

pribodena.

Tad glas tvoj uplovi

i tamu odškrine...

(mogla bih korisna i lijepa postati?!)

Poput Krušne mrvice sa trga golubova,

nudim se:

-Uzmi me da ti pišem...nešto!

-Uzmi me i za okrugli stol...povedi!

Srce mi nadanjem podrhtavalo.

(hoću van,van!)

...

-Ne brini, ništa obećavao nisi.

Smiju se stolovi četvrtasti.

Zatvara stranica herbarija.

(trn tjeskobe u srcu umjesto nadanja)

I pognuh glavu, beznađem otežalu.

Samo me Četvrtak razumije.

Npćas, i on u tami, kompas izgubio!

-Hoću van, van, van!-

vičemo zajedno.

On će me sigurno u petak uvesti!

Volim ga zbog tog izleta izvjesnog,

kao da nije četvrtak,

-baš kao da nije četvrtak.

Ema: ciklus "kad odu svi"

Emilija Vasiljević