Putnik sam,
nenamjerni,
u ovom vremenu
Uzdaha i Sjena.

Naramak nemira
leđa mi povio.

Zastala sam na
stazi molitve...

Misli su Srcu vrata
odškrinule,
pa se Čelo nadanjem
pozlatilo i osmijeh
u kutku usana
propupio.

Putnik sam,
i u ovom
svitanju rumenom...

Novom danu,
kao svilenom uzletištu
novog početka,
hrlim.

Misli su Srcu vrata
otvorile,
pa je osmijeh
u kutu usana
p r o l i s t a o.

Ema: "prstohvat sna"

Emilija Vasiljević