Željeli smo što i sva druga djeca:
dohvatiti dugu
zaustaviti sunce
uhvatiti vjetar
razgovarati s kišom
šaputati lišću
i voljeti zauvijek.
S vremenom
duga je svoju bajkovitost zamijenila
znanjem iz fizike o spektru boja,
sunce se stalno iznova rađalo,
vjetrovi su obilazili neke tuđe putove,
kiša je donosila sve češće tugu,
lišće je besmisleno izgubljeno padalo na sag
kojim nitko nije prolazio.
A ipak
željela bih opet
dodirivati jutarnju sunčevu zraku na mladom proljetnom listu pod rosom,
uhvatiti vjetar što klizi kroz krošnje zaboravljenih
i usamljenih stabala pored rijeke,
šaputati lišću najdublje tajne srca i njegovim mirisom umirivati dušu.
I voljeti zauvijek.
Malo kada se svim čulima uživa u poeziji, jer se ne može svakoga trena do vrhunske, ona koja zarobi, opčini, uđe u sve pore... i nad kojom se uvijek pita... iako se zna da odgovora nema.
Hvala ti za trenutke i nadahnuća i uživanja.
Lijep pozdrav, saraivor :)
Mirko hvala tebi na lijepim riječima, velika je to podrška. Mada... činila mi se ova pjesma prejednostavnom pa sam razmišljala da li ju objaviti ili ne. A posebno mi je draga. Tako mi je drago što ti se sviđa!
lp, slavica
I moje su želje iste, Slavice! Prekrasno!!! Vratiti duši onu nevinost i naivnost, vratiti životu boje!
Lp Milena
Milena, obje znamo da to više ne možemo jer nisu više nevina vremena, a takva kakva su - i nas su donekle promijenila. Ali možemo barem na trenutak vratiti opet onaj osjećaj čistoće i očekivanja ljepote života i zauvijek ga pohraniti u pjesmu.
lp, slavica
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!