Djevojčica u haljini od pjene 

izlazi iz njegovog oka
i nudi mu pogled kojim bi mogao 
ovjekovječiti svoju dušu: 
- Otkud ti odjednom, otkud si došla?
- Iz tvoga oka.
- Ti ljudska djevojčica… iz moga oka?
Što si radila u mome oku?
- Gledala tebe. 
- Ej…ej… gledala si mene iz mene, 
pa ti se šališ sa mnom – smijao se 
crveni dugorepi jastog kao dječak.
- Ha, ha… i što si vidjela tada?
- Veliku stijenu s toplim očima. 
- Hm – kako to misliš… vidjela si stijenu umjesto mene?
- Tvrd si i nepropustan i istovremeno umiljat i drag.
Sviđaš mi se. Oduvijek sam obožavala takve dječake.
- Ha,ha… ali ja uopće nisam dječak. 
Ja sam samo stari jastog, zbunjen kao nikada prije. 
- Zbunjen si jer ne prepoznaješ svoga dječaka i svoju djevojčicu 
koji te sada hrane ovim smijehom. Što imaš od te 
ozbiljne mudrosti, ukovane u oklop svoga tijela? 
- Moj stari oklop je postao pretijesan, a stara
mudrost nedovoljna da preživim ovo vrijeme bez njega. 
Zato se skrivam u ovoj rupi - počeo se pravdati jastog
pocrvenjevši od glave do pete kao rak.
- Dođi - ispružila je ruku prema drugom njegovom oku, 
iz kojeg je iskliznuo lijep plavooki dječak s crvenkastom kosom. 
Naklonila mu se i zamolila ga za ples 
dok se valovito more kikotalo na sav glas.

vida