Ti što nosiš žig krvi
i nikako da domogneš se sunca
zarobljen sobom
koju životinju danas hraniš u sebi
ne trebam simbole krin suton ni kišu
da prepoznam očaj
mjesečeva mača u tvojoj glavi
i zvjerinji strah oštrice pod grlom
u oku ti
u prljavoj krčmi
uz blatnjavu cestu
ubijaš slavensku patetiku
iz kojeg li kromosoma
samo izviruje
drhtiš srca skutrenog
u klupku arterija i vena
misli zamrlih
eh moj mali
nisu vremena za velike jade
tu gdje više nije
čovjeka ni ptice
gdje je svaki udah kletvom plaćen
ne može se plakati
i nema ozdravljenja
Za neke stvarno nema ozdravljenja... zato što ne mogu sebe sagledati, u opravdavanju sebe zagaze u duboku patetiku, prepuni samosažaljenja na koje niko od nas u ovakvim vremenima nema pravo! Sjajno Slavice!!!
Lp Milena
Sjajno! Uvijek sam govorio poznatim i nepoznatim autorima zatečen i impresioniran njihovim djelima: Čestitam!
Hvala, Slavice, za užitak čitanja.
Lp,
Mirko
Poslano:
01. 10. 2015 ob 13:27
Spremenjeno:
01. 10. 2015 ob 13:29
Milena, zahvaljujem na originalnom promišljanju pjesme.
lp, slavica
Mirko, puno hvala na komplimentu, od tebe to je privilegija više.
lp, slavica
BRAVO!!!
LP Stella
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!