Ne boli abortus majku,
koliko boli to dete
što ga mrve.
Mene su izgleda pokušali,
al' im nije uspelo iz prve.
Životarih tako,
četrnaest leta,
k'o mače,
što se o njega sapliću,
što svima smeta.
Dok jednog dana
moj otac,
trezan mortus,
ne požele da završi,
prokleti abortus!
Želeo je brodom sreće,
da plovi,
kod žene druge,
a majku moju zapljusnuo,
najvećim talasom tuge!
Nije me dala draga mati...
Molila ga,
da to ne učini,
da shvati...
Ali on otplovi na pučini...
I tako su meni smrskali srce,
zdrobili dušu,
ostade telo,
što ne oseća trnce...
Kad ga zagrle,
k'o da je uvelo...
Osećam da mi se
i luda košulja sprema.
Al' tu sam te živote čekala,
mene su rodjenu abortirali,
mene budalo...nema...
I kao i uvek, veliki preokret u poslednjim stihovima...kad je nekom život maćeha, on nauči da se bori...i kad nas nema, ne može nam život ništa!!! Sjajna si!!!
Lp Milena
Hvala Milena,na ovim divnim rečima!
Lp Stella
Teška tema, tamna pesma u polurimi o troje nesrećnih ( podvlačim troje), nadam se iz sveg srca da nije autobiografska!
N e n a
Neno,nažalost ova...pa i svaka moja je atobiografska ili biografska.Iskreno,od tih troje nesrećnih,samo je jedno to i ostalo i zauvek će i biti ...ima veliku prazninu.Hvala najlepše.
LP Stella
Ove gore veoma uvažene i vrsne pjesnikinje već su rekle što treba. Dodao bih da ti je zaključak pjesme efektan... i da mi se pjesma (iako tema nosi težinu) dopala.
Pozdravljam te, Stella:)
Hvala Mirko,hvala najlepše dragi pesniče!
Lp Stella
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Stella de la Cruz
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!