U meni odavno nema

jezera s truplom na dnu.

Suha, slijepa dolina je,

ožiljaka puno, mrtvo tkivo,

čak ni slova ne mogu tu napipati

ničega, što bilo bi živo.

Kako je dakle nesmrtno,

što se napaja – i od kuda?

Tisuću puta sam išla po zemlji toj.

Na pamet znadem tog bespuća poj.

Odakle sad vrije, otkud rijeka teče,

zašto ne presahne, zašto ne oteče?

Cigančicu molim:

»Sa rašljama dođi,

bajaj mi, bajaj,

ne prestani, ustraj aj,

traži vodu,

traži tijelo,

da ga po stoti puta

zagrebem u zemlju.«

Poznam te, demone moj,

ja sam te začela.

Gojila. Ljubila. Ubila.

I preboljela.

Kako mi još možeš svijetliti,

kako još možeš pretakati u meni

plimu ognja? Čime ga pališ?

Ako si još tu, prozbori molim:

otkud iskra, otkud te volim,

da se probudim raspuhana,

ka tebi zanjihana?

Da potom tiho i nevidljivo

kišim u sebi cijeloga dana,

zatvorena u neprimjetljivu samoću

i puna iznova izgrebenih rana?

»Nema tijela, ni duha,«

reče cigančica i ode.

Spustim se u podrum svoje duše

čupam trnje i busenje suše,

ispucanu zemlju lomim dlanovima.

Poklopce skidam raspalim ljesovima.

U njima te nema, nema te u zaboravu

niti u sjećanju. Još uvijek kao kroz travu

kroz mene tečeš, kad noćno nebo, duboko

u snu mi otvori treće oko.

Budna ga ne mogu zatvoriti.

Ni rijeku ne mogu u posudu uhvatiti.

Po cesti hodam i pogled skrivam.

Izgovaram riječi beskrvne, nijeme.

Kopam po sebi. Al' tu više ja ne bivam.

Daleko nazad tresnu me vrijeme.

Otpužem. Na vrata doma svoga

nataknem se kao tuđinka, ostara.

Kad dijete u mene utisne svoj »mama«,

sama sebi postanem najveća prevara.

Jure Drljepan (JUR)