Kakvo ljeto, govorimo jedno drugom.

Predzadnji dan jednog produženog kolovoza.
More u rujnu. More, koje mrmoriš ribama na uši, to more.
Farucca na ulicama Peći, Beograda, Ljubljane,
moja muzika, milonga moje sreće, ljubavi moja.
Pogledaj drveće kako hoda po nebu, kažeš. I šumiš.
Znam, znam, ti si tako mnogo modrine. Ti si moje ljubljeno nebo, kažem ti.
Svaki živi komadić mene. Na sjeveru, jugu, istoku, zapadu.
Svaki sretan oblak.

Zatim, kasno popodne,
čistiš ribu,
provlačiš dugu između prstiju kao strunu, ljubavi moja,
kao strunu na umornoj gitari, koja svejedno želi plesati,
stopalima polagano kliziti preko gležnjeva.
Ritam si, otkucaji dana,
Ah... i to srce,
gora, potopljena duboko u naše more!

Osjećamo kap po kap. Blagujemo mrvu po mrvu.
Tu Ljubav.

Kad mi izgrebeš iz kože posljednje ljuske stare žalosti,
sve što želim je da
ponovo budem nakvašeno lice tvoje plime,
srebrena ljuskica tvoje sreće.

Jure Drljepan (JUR)