U beskućno veče neljubavi
otisnuh se pesmom niz vode Proteklog Vremena
i stihovima o ljubavi kakva je bila,
kao kovač lažnog novca,
otkupih od prošlosti komad obale,
telu za smiraj i duši za utočište.
U pesmu,
kao u spomenik sebi,
uklesah sva imena od milja kojima si me zvao,
i noktima po mermeru srca
i samoobmanom po mozgu
urezah ime ožalošćenog:
tvoje.
Rukovet zvezda pobrah
iz sazvežđa tvojih toplih početnih reči
i prosuh po hladnoći i tami završnog ćutanja
da zasvetlim još jednim potamnelim poetskim sjajem
za samo još jednu ljubavnu o sebi sa tobom
bar po sećanju,
i niko sem ucveljene poezije
ne zajeca nada mnom proteklom
u ovoj komemorativnoj
kojim se oprostih od sebe
i ožalih svoje buduće pesme
nenaslovljene životom:
tobom.
nenamiljanovic