Pri odlasku, otac je rekao:
"Parče neba u džep mora stati",
a ja sam pomislio kako upravo pada kiša
i da nije vrijeme
za seljakanje sivila.
Krovovi bezbrižnosti
zgnječeni su dlanom koji nema crtu života,
zato je mati prerano odlepršala
u krošnju badema ispred džamije.
"Parče neba u džep mora stati!"
mahnito je ponavljao otac,
dižući ruke prema beskrajnoj livadi
na kojoj smo ostavili korpe
pune mirnih praskozorja.
Vikao je, plakao je dobri čovjek
puneći džepove domovinom,
a ja sam u oku sakrio
i u njemu ponio
mali nježni
bademov cvijet.
Sandra,
Stihovi su mi dodirnuli dušu... Hvala za ljepotu!
lp, Valy
Hvala Vama, Valy!
Srdacan pozdrav, Sandra
Stihovi koji se lepe za dušu i srce...peku do suza!Svaka čast!
Lp!
Hvala, Stella! :)
Žalostinka za izgubljeno materjo, domovino, napisana na oseben in nevsiljiv način, ki gane in zamisli bralca, čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Sandra Džananović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!