Uza te
sve se drugo svijetu pričinja
kao da su kakve
na djelu čini
ljubeć se na mjesečini
trnje i oštro grmlje
u meku slamu obraća
od stijene svila
pod glavom se svija
usne rastvara
gozba krajobraza
glazba života
rađa se sama
zemlju plodi, spaja
visoko je žito
u klasju tvoje lice
oslikano kistom
duše od nevida
po muralu alegorije
lomim
kristale boli
učas pod zubima
grad sjemenja se rađa
žive kule i zvonici
tijelo kliče
poziv na bunu
trvi se u krvi
u meni sve pjeni
zaboravljam na poslanstvo
misli nevjerne
jeziku pobjegle
u tvoju kosu
uplićem brašno
žudnje zlato
rastrojen skidam
košulju prokletstva
kumim Nebo
i svaki znamen
neka tvoje grudi
budu mojima
od jutra do sjutra
ljubavi plamen
Amen.

Duško Babić