Dan dušâ
Došapnuo sam plamenu svijeće
upaljenom nad Zadnjim Poglavljem.
(Prvo je počelo kad je
u tvojoj sigurnoj ruci moja
grabila izgovarajući
prve korake.
Daleko su bile plave i bijele gore
i prve sive, otvorene knjige.).
Dan dušni
Velikog Zrnevlja.
Plahost geometrije u meni
i stamen mir mramorni,
rane sui generis
u vršcima prstiju
razgranatim od iskona.
U okoštalu ruku spuštam pogled plamena,
materiju svijeće
da spoznaš raskrižja
i u mome krotko zamrlom danu
bez pozdrava
i u tvojem obličju
bezoblične vječnosti nad kojom
se ledim
glasno šuteći.
Dan duš
Prišepnil sem plamenu sveče,
brlečim nad Zadnjim Poglavjem.
(Prvo se je začelo, ko je
moja roka grabila
tvojo varno dlan, izgovarjajoč
prve korake.
Daleč so bile modre in bele gore
in prve sive, odprte knjige).
Zadušnica
Velikega Zrnja.
V meni plahost geometrije
in trdni marmorni mir,
rane sui generis
na blazinicah prstov
razvejanih od davnin.
V okostenelo roko spuščam pogled plamena,
snov sveče,
da spoznaš razpotje
tako v mojem krotko zamrlem dnevu,
brez slovesa
kot v tvojemu obličju
brezoblične večnosti, nad katero
glasno molčeč
zledenim.
Hvala lijepa draga Senada. Velika mi je čast vidjeti svoje pjesme prevedene na slovenski jezik.
lp,
mirko
Komentiranje je zaprto!