U ovom zapisu nema likova
nema junaka
nema radnje.

Ne tražimo logiku, etiku
ili ekstatiku dvaju tijela
što su nekad bile zvijezde:
osobno, ne znam čak ni
da li sam preležao ospice.

Pratio sam tek sjene osute
po zidu sobe noću
dok bi se autobusi parkirali
u prašnjavoj ulici.

Danas sam sklon vjerovati
da svijetom upravljaju
vozači autobusa i tegljača.

Promatrajte ih
kada podižu ruku u pozdrav
kolegama zavjerenicima koji nailaze
iz suprotnog smjera
uz kratki signal farovima
gdje prelijeću lakoćom ceste
ušivene u kožu zemlje.

Nisam stigao odrasti.
Nešto me je zbunilo.

Množenje krvi
ili možda što su kauboji
mamuzali konje u slabine
a indijanci usnama pečatili sapi
i grivu neba.

Nevinost je izgubila nevinost.

Strip-tease mlade udove u prozoru.
Zadirkivanje.

Slinimo nad mlijekom
u koje je netko usuo šećer
prethodno izmjeren na preciznoj
apotekarskoj vazi.

Kako izgledaju kalorije
kao repati bacili
ili kristalna smrt?

Od trgova podignimo gradove
od tragova države.

Seoski Papa ozakonio je notni sustav
koji vara naše uši od rođenja
kao i kalendarske besmislice o vremenu.

Istina je isjeckana kuhinjskim nožem
za luk
i razbacana posvuda u riječi
od kojih nam još uvijek oči suze
u bijela polja bez trave.

Tamo ću napokon naučiti valcer.

Za svaki slučaj.

Duško Babić