Oni su vidjeli kamenje sa dna
i preživjeli sve krajeve svijeta
ne birajući zaklon iza kojeg
jeca spokojna noć,
oni su trgovali
milijunima lica zemlje
za bezbrižnost srca
i zvijezdu pokoju.
Mi smo imali nadu
neocvalih proljeća
i kao monasi u stremenima
sklopljenih ruku pogledavali
ka neodgonetnutom nebu.
Ipak,
na sve naše grobove
slijetati će lastavice
ravnodušne prema
bezljudim otocima
i graditi svijet od gline,
trava i podbuhlih oblaka
nad trenutcima naših agonija.
Iza svakodnevnog bacanja kocki
kad zvuk koji vaja vrijeme utihne
napokon će ostati
krajnja istina.

luciapavlovic