Kad smo ono

već cijepljeni protiv bjesnoće

zamamnosti mirisa kasnoproljetnih,

prve dodire ljubavi

i udisaje slobode pjesme ptičjega leta

zamijenili

opskurnom ironijom,

plašeći zagrljenu djecu u parkovima

jer su nas grizli svojom nevinošću

dok mi smo našu

trampili za ulogu

običnih ljudi iz susjedstva

i mislili da to su stepenice za nebo,

prekasno shvatismo da one nikamo ne vode.

Vrijeme što preostade posložismo

na police,

u ladice,

i označismo sadržaj

da se ne izgubimo tražeći.

Danas smo željni sjećanja

i prosjački tražimo

mirise svježih otkosa,

jutarnjih kava iz majčine kuhinje,

dima malih kuća

u zimske večeri

što liježu tihim praznim ulicama.

Ali

i posljednja koverta snova

sada je prazna.

saraivor