Prođeš mi nekad mislima
obučena tek u baršunastu
nježnost
svoje kože
i ne govoriš ništa

jer šutnja je uvijek bila
tvoj dar

pogledaš me oštro
kao da me koriš
zbog previše zvijezda
palih u nepoznato
u neka daleka kukuruzišta
gdje nema nikog
da ih skuplja
za sjeme novog svijeta

jer šutnja je uvijek bila
nebeski dar

dok tako prolaziš
ja držim oči zaneseno
na tvojim leđima

a ti se okreneš naglo
u mojim mislima
spustiš se u čučanj
i ispišeš nešto
(riječ-dvije)
prstom po zemlji

jer šutnja je uvijek bila
toliko duboko tvoja
da je samo zemlja
mogla primiti
sav taj dar
u meka
tiha njedra.

Duško Babić