Noćas sam opet bila

u posjeti,  na svojoj

sivoj, crnoj  planeti.

Put do tamo

 za mene je lak,

a na njoj vlada

siva magla i crni je mrak.

Posvuda je tišina,

čuje samo moj se korak,

dok mu se u  pijesku sivom

 gubi svaki trag…

I gle čuda!

Na tom pijesku,

gdje prošli puta

pustila sam nekoliko suza,

niknuo je nježni,

bijeli cvijet.

Zakopah ruke u sivi prah,

pogladih prstom

bijeli cvijet…

Na tren mi se učini,

da preko nas

 je prošao topao, sunčev dah…

 Obuzme me trenutak nade,

da ovaj moj planet,

više neće biti samo sivo crni svijet…

 Možda s vremenom

 postati će čisto

pravi, živi, sretni svijet…

A moje suze

pretvore u veseli se smijeh…

andreja-lea