Svi ćemo jednom
ukrasiti nebo
svojim sjajem

koliko je već ljubavi bilo
i kako smo sve htjeli
za nju mrijeti

žena s pletenom košarom na glavi
zelene i crvene ljetine
ranjavala je noge
na putu za Grad

podbočena rukama
sričući molitvu
da joj grudi nikad
ne presahnu

(jer još ima vremena
do kraja vremena)

dragi moji
daleki svjedoci
ne može se umoriti sreća
kad u moru ima previše soli
slatke jer nas budi
jer nas buni

o da
zamisli to

svi ćemo jednom
ukrasiti nebo
svojim sjajem

koliko je već ljubavi bilo
i kako smo sve htjeli
za nju mrijeti

(jer još ima vremena
do kraja vremena).

Duško Babić