U hodu za nečim
prikrade se
kao stih zaboravljen
kao kap presušenog izvora

Nadvije se kao odraz
nevidljive grimase
kao utvara sred osame
zapuštenih drvoreda

Pa je nema, tek tragovi
u zori bez riječi procvjetaju
i rasprši se
čas, misao, čista sreća

Za njom kao za zakašnjelim
poljupcem
gledam
O fizikalnim zakonitostima
o višku materije u kozmosu
ne razmišljam
Radije bivam antipod
nemilosrdnoj riječi
da joj dovršim šapat
i smisao
jedinim ishodom – glasom
da mi je čamiti
dok duša izgovara:
ipak hvala ti
dirnula si me
riječi
neizgovorena

mirkopopovic