već me nebrojene godine pitaju
kamo je otišla adeline
ne tražim je
naše je drugarstvo ostala priča
u okamini školjke
u vječnom huku mora
ne zovem je
jer nije nikada otišla –
ptice se svakoga ljeta
u šavove podneva skriju
da im metafizičke
kosti ne izblijede
ne čekam je
na blijedoj fotografiji samo je
srce iskrvarilo
tamo
gdje su ražena polja sazrela
već me nebrojene godine pitaju
zašto uhom i okom
crpim priviđenja
zašto se naslanjam
na jučer
na sutra
na davno
ne gledam
u osami vremena nevješto
pokušavam ući
u barku teorije o vječnosti
i slušati
kako stihove neshvaćena života
u poslijepodneva ispisuje
prazna zanjihana ljuljačka
Nežna, globoka lirična pesem, ki presega zdajšnjost in se približuje pojmu večnosti, čestitke,
Ana
Veliko mi je zadovoljstvo! Hvala lijepa.
LP,
mirko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!