U dalekoj kineskoj provinciji
na rubu svijeta
skupina bezdušnih robijaša
gradila je godinama hram
božanske ljepote
po nacrtu arhitekte-fantasta
gdje je svaki kamen
bivao obrađivan pomno
da prianja uz drugi
kao da ga srcem glatkim grli
sve dok nisu postavili i zadnji
da bi ganuti ugledali
ruku svojih djelo
što sjajem žarkim dražilo je
i samo Sunce pod svodom nebeskim

još istog dana
stigla je slijedeća grupa
okorjelih zvijeri
kažnjenika što srušiše
u jedan mah
taj kameni cvijet u prašinu
pred očima ovih što ga podigoše
da znaju isplakati život svoj
u ruke
s kojih nečista krv sapire se
tek prahom porušene ljepote...

Duško Babić