mrtav sam, dad.
mada, ponekad kao da čujem
zvona u kojima zanjihane
šire oči zaboravljene
unutrašnjosti, tišina nemih
riba na okruglim oknima
kabina potopljenih plovila.
la soledad. kao slučaj trošnosti
ove pesme
u kojoj na prstima
hoda zmaj bez svojih
krila. (o)staje da mu dodajem
nove boje, možda i ime
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: jagodanikacevic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!