Budim se. Na zidu boje vanilije jutarnje sunce oslikava grilje.  Na moru sam, pomislih osluškujući tugaljivi pjev grlice. Sa samo nekoliko koraka nađoh se pred nepreglednim prostranstvom bonace i  srebrenim krilima  letećih galebova. 

Maun i Škrda umotani tihom modrinom još spavaju. Između njih zaljubljena pučina grli nebo.

Dva broda nježno klize slikom prema zapadu.

žari se istok

nad odlazećim brodom

blijedi mjesec

Podmukla melankolija  preplavi srce. Borova krošnja jedva primjetno zadrhta pod nježnim prstima proljetnog vjetra. Osjetih miris trešnjina cvata ostavljenog na sjeveru i ugledah prve latice oplođenih tučaka kako poput snježnih pahuljica padaju na tlo.  Skrenuh pozornost na već krupne plodove smokve obavijene novim listovima i sjetih se sinoć pročitanih redova:

„… unatoč tome što se stalno izmjenjuju, vremenska doba ipak uvijek ostaju ista, dok ljudi zauvijek i nepovratno napuštaju proljeće svoga života, da ga više nikad ne bi iskusili.“*

proljetni vjetar

u nepovrat odnosi

trešnjin cvijet

(*Liza Dalby – Pripovijest o Murasaki)

vida