Ona je okrenutih leđa samo ćutala.

Gledao je njena gola ramena,

zaželio je nježno pogladiti je po kosi

i poljubiti tamo, gdje je najviše voljela.

Al želja je ostala vezana u potnim rukama.

I sve to sad nije ni važno, dok

vuku ga ti nerazumni koraci.

Prokleti koraci!

Nije vidio bol, koja se

kotrljala po njenim prsima,

nije čuo želju, koju je gutala,

nije osjetio zastao dah, s kojim je

osluškivala koracima.

I sve tiši i sve dalji postajao je taj

tap,tap,tap...

Sat je ućutao produžujući minute.

Prokleta tišina!

Zastanite koraci i saznajte

koliko ljubavi u njoj ima,

zastanite koraci, ne gazite

rađanje bajke u njenim vjerovanjima!

Tiho je ušla u mrak

s osmijehom, koji nije njen

još uvijek osluškujući, taj prokleti

tap, tap, tap...