Nježnost koju njedriš
u krilu
ima miris djeteta
i svih onih trenutaka
koje je nemoguće naslikati
kao polje išarano
vijencima od srca
gdje latica cvijeta
sama izabire nijansu boje
i mirisa
koristeć pri tom
vlastiti razum
jer nema te ljubičice
rođene da bude
jednako ljubičasta
kao ona druga
nit' jednako mirisna
te nama što ih volimo
u nosnice poruku šalje
da se uzmemo tu
međ' njima
gdje sve je meko
toplo
ispunjeno zaboravom
humusom i sladorom
i da ništa veliko nije toliko
da zakloni more
proključale nam krvi
i vratove napete od želje
da čitav život sažmemo
u uzdah:
ah
da smo to znali
ne bi te
zemljo mila
nikad ostavljali.

Duško Babić