Postrojih misli po osjetu
Lijevo, do srca gdje sam toplija
Poređah osmjeh i zoru
Kad s jutrom zarudi crvena
Posramljena
Do njih radost novog buđenja
Ljepote boja s proljeća
I plač tek rođenog
A suze nam srećom dodirnute
Niz lice klize, neprimjetne

Desno, na strani tijela mi
Gdje ni mozak ne dolazi
Do krajnjih točaka
Smjestih sve strahove
Jedan za drugim u nizu

U potiljak prvog gledaju
Nijemi
A ja ih, utrnutih dodira
U neimanju osjeta, ne ćutim

Zabranih im riječi i glas
I pravo na mišljenje
Postrojih ih do trena
Kad svi će dobrano ohrabreni
U Pandorinoj kutiji
Vriskom se oglasiti
Nečujni
U dubini mračnoj zatvoreni
Za zauvijek!

Naivna povjerovah
U ispisano Za zauvijek
Isplivali su svi na mah
Kad se najmanje nadah
Nespremna...

Emilija Mijatovic