Ti misliš da ne primećujem
da vetrovi ove zime jače duvaju
da su noći hladnije i crnje
a ulice puste
i bez života
Dok se osmehom trudim
da zavaram tugu
podlegnem nerazumu
i ne pričam još jednu priču
o nedostajanju
o čekanju
puštam da se razbijaš
o moje hridi
pretvaraš u penu i nestaješ
kao talas
I znam
lako je od mene odustati
jer teške su moje smrti
a ti više snage nemaš
da me oživiš
i nije čudan ovakav kraj
Mada negde
u dubini duše
nazirem jecaj
i slabašan zov
pokušaj
pokušaj...
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Biljana Gavrilović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!