Još jedan dan ispunjen osjećajem nemira,

stopala vrela od koraka kojim traži neistražene drumove,

sjedeći u tišini sobe, gotovo savijena, osluškuje.

Otkucaji sata remete savršenu tišinu. 

Vani suton boji nebo u purpurne tonove 

išarane maglice stvaraju gotovo nestvarne slike.

Na tren joj se učini da je na nekoj nepoznatoj planeti

gdje je more boje trešnje, a nebo zlatno bakrenih tonova.

Ptice su pitome, govore nekim nepoznatim jezikom 

no ona ih razumije.

Sjedi skutrena u vlastitoj košulji straha 

ne mičući se

promatra zalazak još jednog dana.

Ako dobro pogleda kroz prozor vidjet će rešetke

koje nebo dijele na pravilne kvadratiće purpura.

Dole u prizemlju netko zvoni. 

Hoće li itko otvoriti vrata.

Ljuljajući nemoć u pravilnim pokretima kao uteg sata 

vuče vrijeme niz ključaonicu razuma.

Soba se stade okretati, dok njena nepomičnost čuva

kvadratić purpura u oku. 

Naglim pokretom ustaje i prilazi prozoru,

duboko udahnuvši sumrak 

nakloni se uz razvučen osmijeh nekom samo njoj znanom prolazniku,

mahne rukom i šapne

ja sam Ona...

Ljubica Ribić