Tvoja ramena
još uvijek mirišu
na nebo
na divlje šume i kupine
na izgubljeno djetinjstvo
i djevojaštvo
dok ih cjelivam noću
nagonski
očaran mekoćom ženske puti
očajan što sam tek čovjek
pa ne razumijem
sve ono božansko u tebi
tu nonšalantnost
kojom prodireš
u srž svijeta
usnula duboko
na bijeloj postelji
poput košute
kad zagazi u dubok snijeg
ostavljajući topli trag ljubavi
za mužjaka što je
grlenim krikom doziva
da se spoje
u san.

Duško Babić