... su moj dom.

Breza sam,

s tumorom na sedmom prstenu,

s polomljenim prstima na ispruženim

rukama prema nebu.

Ponekad bih na čas

zatreperila srebrnim listovima,

divila se rijeci zavideći joj putovanja,

dok se portret moje krošnje lomi na vodi 

ostajući na istom mjestu.

A maglovite šume su moj dom.

Ponovo studen grabi, steže i lomi.

Čuje se jek pucanja života...

Suze uhvaćene u led.

Bijeg kroz maglu...

U lice mi udara tvoja ravnodušnost.

Ledeni kristali se zabadaju u pukotine

kože na kojoj si ostavio trag.

Trag prekriven slatkim riječima-lijek

koji sam trebala.

Bol je otupila.

Rezistencija razuma!

Željela bih znati dozvati vjetar,

ponuditi mu vitko tijelo i

zamoliti ga za ples.

Nek me zanjiše do proljeća u kojem

ću gola, oslobođena svih napuklih grana,

šaptati s pticama na novim izdancima.

Mene nešto mora udariti po glavi,

kako bih vidjela zvijezde.

branka