kad smo se poslednji put sreli ti i ja
nisam mislila da nestajemo
tako je sve izgledalo ljubavnički isto
dok dogovaramo sutrašnji susret
i ti me tešiš što ne možeš ostati duže taj dan …
…A trebalo je da (pred)osetim
da iščezavam iz ere tvoje ljubavi
kao dinosaurusi iz ere Mezozoika
iz tadašnjosti u tvoju prošlost
nadolazeću kataklizmu u tvome glasu
jer mnogo više si govorio nego što si rekao
dok smo se opraštali ( “ do sutra draga”) poljupcem
ni u tom sutra u kom nisi došao
nisam osetila da nestajem
i da nastaje doba tvoga ćutanja
i sada posle tolikih sutra
ne verujem u loša proročanstva te tišine
misteriozne kao događaj iz doba Trijasa
za prihvatljivim odgovorom koji te opravdava za tragediju
koja je pobila pticolike reptile mojih najvećih poema
ali ne i nadu da ćeš progovoriti
u Novoj eri ljubavi nastaloj iz fosila stare