Stišće se grlo
da istisne suzu
i kad ne znaš
zašto bi plak'o
u danu punom
skrivenog svjetla
gdje samo djeca nose
srca na dlanu
kao žižak u tom mraku
nonšalantnog svijeta
a ja mislim što sam
ovako sam
i dal' sam posljednji
što se umiva gologlav
nad lavorom punim kiše
dok ti negdje češljaš kosu
i čekaš čovjeka ugaslih zjenica
da te odvede na još jedno robijanje
s automatima za provociranje
nesnosne sreće.

Danas bih ti ipak trebao
pozvoniti na vrata
treba to umijeti
samo mi ne gledaj
kad otvoriš
ne gledaj mi oči
jer mogao bih
od tebe i umrijeti.

Duško Babić