Noćas se raspuklo staklo
na mojim grudima
mjesec je mogao konačno
da zaviri u onaj neistraženi dio
polovine svoje svijetle strane

drugu polovinu sam poklonila
nebeskim očima što nekad
znaju zalediti čak i krvotok
malenog dostignutog sna
pomalo te ljuteći i ljubeći
sve u isto vrijeme

znala sam činiti
pogrešne korake
vođena putanjom dana
iznemoglog u naznakama
naslućenih odlazaka
kao prva i jedina greška
nesavladanog iskoraka

zašto je rijeka noćas
uskovitlana uzdasima
progutala moj odraz sreće
dok sam u strahu gurala
svoje promrzle ruke u snijeg
zaklinjući se na ljubav
kakvu sam ti željela pružiti
(umijem li ljubiti više
s ovolikom količinom padalina
na izboranim obrazima
netom utrnute duše)

u bojazni da te ne izgubim
svoja ramena sam isturala
nazivajući ih sjećanjem
i naslanjala glavu uredno
malo na lijevu
malo na desnu stranu
da me prošlost i ovaj put
ne uhvat potpuno nespremnu
u odgledanim prizorima kraja

Danja Đokić