Znam, kasno je već al

ne želim leći..

Jedino, kad bi mogla prespavati

ovaj dio života, pa kao u nekoj fantastici

probuditi se u naše proleće.

Gluposti, same gluposti...

Realnost mi bode u oči.

Dodirima režem mrak.

Odakle toliko studeni u mojim prstima?

Ponovo se izgubih u mislima...

Kasno je već i morala bih leći.

Da obučem, baš onu svilenu...

Da raspustim kosu i kanem kap

baš onog mirisa,

da te zaludim i da ponoviš,

kako bi želio umrijeti na mom jastuku.

Gluposti, same gluposti.

Hladno je i morala bi leći.

Zapletoh se o tvoje rasute poljupce,

posrnuh, poslah mrak u tri materine.

Postoji li uopšte to vrijeme - nikad više.

Prolaze sati, jedan po jedan, ne

brojim ih više.

Sati bez tebe..

Smiri misli, diši duboko.

Mrzim brojati te glupe ovce, koji čoban je to izmislio?

345, 346...

Bože, kako mi fališ!

Mijenjam čitavo stado i zelene pašnjake,

za samo jedan tvoj dodir.

Možda bih te morala bolje voljeti, možda...

Uguralo se jutro u nesnovima,

rastjeralo zvijezde, jedino treperi još ona,

koju sam izlizala pogledima.

Gluposti,

zvijezda ljubavi ne postoji.

Jedino u glavi naivnog pjesnika,

samo on ih skida i ponovo stavlja,

samo on vidi srebrni prah kako pada,

samo..

Još uvijek je hladno.

I ovo nije pjesma, ovo je pokušaj

ugrijati poznatu samoću.

A snovi?

Snovi su rezervisani za kapke teške

od sreće.

branka