Poslije ovoga
nećeš se više nikad
usuditi ne voljeti
nekog drugog
kao što nisi
voljela mene

sama blizina nježnosti
bit će ti bezobrazno zavodljiva

na tvojim usnama
budit će se poljupci
užareni daljinom
umirućih zvijezda

pomislit ćeš:
Bože, zar nije kasno

što će misliti moja
ili bilo čija djeca
kad me vide
da vodim ljubav javno
ne bojeć se
zidova s ispisanim porukama
o smrti

(navikni se na tu riječ, mila)

navikni svoje tijelo na propast
jer i muzika propada
kroz tijelo u dušu
i obratno
inače neba ne bi ni bilo

vidiš
ono oko nas
i ono u nama
spaja se samo od sebe
u bezimenu leguru
strasti
u fikciju neoprostivog zločina

ne prašta se to
kao ni nenajavljena sreća
kad zagospodari vratima
gdje ostaje ruka zamrznuta
u kušaju da krene
prema izlazu

poslije ovoga
bit ćeš jednako rastrgnuta
jednako rumena i ružičasta
kao cvijet koji nema načina
da upozna vlastiti miris
svoju suštinu
dok kraljuje plodnim poljima

i bit ćeš jednako voljena
i bit ćeš mi jednako jedina
jedina ljubavi moja.

Duško Babić