Čini mi se
da sam te negdje već vidio
na nekom panou
na reklami za Sunce.

Koreograf je ušao u kadar
s lancem oko vrata
zamućenog oka
nevidljivom suzom.

Scena se ponavlja.

Spotakli smo se o bajku.
O komodu na kojoj
si ostavila knjigu
iz koje klize slova
kao prašina.

Oči su ti iskrile
utjehom da ništa ne boli
da je bol samo umišljaj
- virtualni negativ sreće.

U ekstazi fermentiranog voća
stvara se kemija budućnosti.

Udarala si dlanom o prsa
za motiv narodne junakinje
i majke.

Možda je tako trebalo biti
da se nećemo moći prepoznati
bez ornamenta bjelokosne ruže
na reveru kaputa.

Čuo sam jasno taj glas:
Zamoljavamo statiste
da vrate živote.

To kasni
po običaju
ali virtuozno
revolucija Sunca.

Duško Babić