Uletih u prošlost naglavačke,
Samo s jednim ciljem,
Da čvrsto te za ruku primim,
S tobom krenem,
Kroz istu onu gadljivu,
Plavo zeleno želatinu,
I onaj uski lijevak,
Da uži ne može biti,
Provučem se s tobom,
Preskočim sadašnjost.
Jer ista mi kao i prošlost,
I preko crte, jedva vidljive
S tobom u budućnosti nađem se.

Ludo zar ne?
Ma to ti oči i bez riječi govore,
A usta ti još širom otvorena,
Zaboravljena, nebitna ostala,
Zatvoriti ćeš ih kad shvatiš
Zašto sam ovo učinila,
A valjda, shvatit ću i ja, za sad, ne pitaj!

Reći ću ti tek ono što znam.
Hodam stvarna,
Mada više na prikazu ličim,
Potpuno nestajanju prepuštena,
Već dobro potrošena,
Okrznuh je nesvjesna, ali potpuno svjesna
Izgovorenog imena,
A opet, ma nisam bila svjesna
Ni nje ni imena,
Samo svoga okreta i pogleda
Zarobljenog na zuba dva,
Što viriše iz njenih usta
U osmjeh iskrivljena.

Prođe mi kroz glavu, žena je ponosna,
Voli ona ta svoja zuba dva,
Više no što bi voljela usta puna bisera.
Pogleda me iskričavo, bez riječi
Bez ponavljanja izgovorenog.
Okrene se kao čigra i nestade,
Kao da tren prije tu i bila nije.

A ja ukopana,
U sebi prosijavam sjećanja,
Sijem kao da sito cijeli život
Ispuštala iz ruku nisam,
Sijem grozničavo mulj života,
Kao tragači za grumenom zlata,
Ne znam što tražim, ali ne prestajem,
Slova jedva razaznajem,
Anagram nečega.
Neee, to su slova tvoga imena!

Ostalo znaš, ostalo iz sebe prizivaš,
Teško je, al’ shvaćaš,
Morala sam po tebe doći,
Iz prošlosti te izvući,
Sadašnjost preskočiti,
U budućnost odvući.
Tu smo. Gledaš me. Gledam te,
Za početak, dovoljno je,
Za ostalo, pobrinut će se
Ona sa sredine priče,
Širokog osmjeha sa zuba dva,
Vrijednijih od punih usta bisera.
Ona zna. Reći će.

Emilija Mijatovic