SMS DAVNOM PRETKU
Prepoznaješ li, nečim, onog sebe
izvan rasutog živčevlja, izvan vremena?
Gledaš li s neke razine ono što je ostalo
od zemaljske riječi, ciljane večernje šetnje
jednom obalom mladosti, ili spoznajama
protraćenih mogućnosti?
Da možeš osjetiti, čuti, vidjeti zvuk, bol,
bît, smijeh, iluzije akorda koje su ti usrećivale
život zemni; da možeš skupiti ono
što kiše su isprale i istisnuti riječi
koje su u zimnoj studi neizbrisivo zaspale,
pitao bi zašto? U ime čega ti budē stoljeća,
kidaju tišinu i grm, cvijet i trn iz kosti izrastao.
Da prepoznaješ s neke razine vječnosti
nabrekle vene i znoj homosapiensa što ti uzglavlje
tisućljetnog praha i tragove melje brektanjem
jutarnje elipse, usipa u dnevne listove, žamoreći
o epohalnom otkriću još jedne nekropole,
zasigurno bi se usprotivio
ljudskoj pomami-opravdanosti,
skicama koje ti novim cestama kidaju vječnost sna,
ranjavaju spokoj šumskog lahora,
u kamen urezuju izraz tvojih očiju koje su
zadnji put gledale kako istječe tvoje vrijeme,
neosvjetljeni mrak od praiskona,
i kako je surova indiferentnost ljudska
dok hladnim objektivom bilježi:
u prvi plan daj (kamene) grudi, ovamo ossa cranii
(u drugom planu nek ostane pustopoljina).
Osim faktografskih beznačajnosti još ništa
ne znaju o tebi, ali naša braća iz ljudske rase
škrti su na riječima, posebice kad bleje
u dobro očuvane kosti i oblik očne duplje.
Dijalog odmah, napočetku, osuđen na neuspeh: Pretplatnik nije dostupan...Ma koliko ili kome ova prva rečenica komentara izmamila osmeh, tragična je istina. Mirko zna to, ali svesno bira sredstvo moderne komunikacije, kakav je slanje SMS poruke. Njegov i svet davnog pretka se jako, jako razlikuju...Ali važno je ono što je isto za obojicu: reč je o čoveku, jednom i drugom, i njihovoj neumitnoj prolaznosti, potrošnosti...Pesma je melanholični lament nad zemnim ostatkom - prahom čovekovim, koga ni sad ne ostavljaju na miru - u večnom snu kao trajnom rešenju svih tegoba, ljudskih.
Sviđa mi se pesma, Mirko. Mislim da imaš par greščica u kucanju
...još jene nekropole = još jedne nekropole
...škrti si = škrti su
lp
Jagoda
Poslano:
28. 11. 2014 ob 12:10
Spremenjeno:
30. 11. 2014 ob 14:27
Malo je zahvaliti se na izdvojenom vremenu i pažnje vrijednom osvrtu.
U pokušaju osude remećenja čovjekovog vječnog sna bježao sam od patetike, ali nisam uspio izbjeći, kako Ti kažeš, melanholični lament nad zemnim ostatkom. Iako znam šta pjesmu obezvrjeđuje, u ovom slučaju i ne brinem, jer eto pod utiskom pretočenim u riječi: Sviđa mi se pesma, Mirko, iščitavam ništa više od očekivanog - da čitatelja neće posve ostaviti ravnodušnim.
Kucajući ne osjetih, a čitajući je otkucanu ne primijetih navedene greščice. Najljepše hvala na ukazanom. U ovom slučaju riječ JENE nekako bi se mogla "provući", ali riječi ŠKRTI SI - nikako!
Lijep pozdrav iz SA i ugodan dan, draga Jagoda
Zanimiva pesem, strinjam se z Jagodinimi pogledi nanjo. Resnično, kaj vse lahko dožene znanost na samo eni najdeni koščici, njeni strukturi in zgradbi ... in kako malo lahko povejo o bitju, njegovem karakterju, čustvovanju ... se tudi to ni spremenilo kaj dosti? - če bi prednik lahko odgovoril (ne s sliko, z besedo), bi ga bili sploh sposobni razumeti? Te in številne druge razmisleke spodbuja branje te tvoje pesmi, čestitke,
Ana
Poslano:
30. 11. 2014 ob 18:46
Spremenjeno:
30. 11. 2014 ob 19:51
Zahvaljujem se, Ana, na pažljivom čitanju i posveti prijevodu da bi se komentirala pjesma. A komentar se bavi pjesmom na jedan veoma temeljit način i sa aspekta davnog pretka, njegovog današnjeg stanja - "okamenjenog" oblika, kao i znatiželje od strane znanosti i ugla iz kojeg autor doživljava i jagmu za publicitet, ali i - posebice - pitanje smisla i pitanja čovjekovog života, njegove neminovne prolaznosti kakvu poznajemo.
Veliki pozdrav !
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 27. 11. 2014 ob 20:41
- Prebrano 973 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 588.74
- Število ocen: 18