Kadikad i u naše oči
sleti zvijezda
k'o neko
nedonošče nebesko
ptica nejakih krila
pa ište
da ju suzama bistrim dojiš
da je dohraniš mlijekom
duše od zlata
krila da joj cjelivaš
dok ne ojača
ter je takovu vratiš
visinama da zasja
sva gizdava i treperava
u beskrajnu ljepotu
tišinu i daljinu
zanavijek zarobljena.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!