Iz sebe same,
iz muljevitog svijeta,
odletjeh.
Ni trunke blagosti
ne bijaše u nebu,
gusnulo je poput voska
zalud dozivajući zvijezde
utopljene pod pazusima
oblaka.
Ponad modrog grotla
kao ničija djeca
razilazili su se sprudovi ,
pred tromim barkama
sa kojih se nade
poput lastavica
zalijetaše u svjetionike.
Izrekoh ti ime u snu,
o životu znadoh samo to.
Svanulo je.
Posljednja teška noć
osta nad srcem.
Čašu si prepunila,
čežnjo.

luciapavlovic