O kako daleko sam
od kuće duše svoje...
Pomislim na tren da dohvatim
ta vrata nepomična ,
da približim se
skroz sebi i stojim na pragu
gdje ugledat mogu to što čini me..
Nakratko osjetim radost neopisivu,
ko što je samo dijete nevino osjetit zna
s očima sjajnim i još s puno povjerenja,
hrabrosti i volje gleda u svijet oko sebe.
Kao da ispružim ruku i skoro dohvatim
to nešto što stalno mi izmiče ..bježi..
Ruka se vrati ..umorna i pokolebana ,iscrpljena..
Pomislim na čas da ne tražim više
i uzalud ruku ispružam,
ali ima nešto u nama što stalno nas goni
da nađemo taj dio sebe koji nam fali..
Pa tako opet iznova pružam ruke i znam
jednog dana prigrlit ću
tu osobu koja se zove JA..