kliziš niz ivicu guščijeg pera

saplićeš rukama kičicu neba

potraga je glupa pomisao dana

shvatam da nisi sama u naručju drugih

budim se pospan na ambroziju života

šapatom mi otkrivaš život u senima

zrakom jutarnjeg sunca obasjavaš

kao kiša niz ljubavne oluke života

niz sva buduća putovanja kroz vozove

zatvaram melanholičnu sliku lika

pod otmenim korakom pozera

ti si čista nepojmljiva entelehija dana.

zašto mi upućuješ zagonetni osmeh

želim da prepoznaš sve čežnje moje

da li je to ljubav ili prividjenje...

u sumrak se prikradaš dok čujem

korake tvoje niz kaldrmu novog života.

zamišljam da nam se spajaju usne

drhtava tela najavljuju nebeske zore

u mislima nosim papirnate skute

guščije pero utopljeno u krv mastila

da me podseti na novu ljubav i strast u venama

ti si naličje čistog lika i entelehija života. 

Srecko Aleksic