vjetar li sam
plač nečiji iza spuštenih okana
ili samo voda 
a sjajna kap što bila je
kad dodirnu tlo

voljela sam sebe
zaljubljenu
u tvojim očima gledati
i bila sam lijepa dok
volio si me

moje ruke te više ne griju
moj te pogled više ne hrabri
ne voliš me 
znam

slobodno idi dušo
mjesečevih mijena ne boj se
ni srebrom posutih puta

ipak
kad novo te zaboli
i prokrvare crvena zrnca
bijela nek' budu ti lijek 
jer
u njima ostavih sebe