Najčešće iza ponoći jedna zvjezdana zraka dugo umire
I crno svjetlo mjesečine ljulja zipku maloga D u susjedstvu.
Tek je tada čujem jer šum grada utone u noćni sat.

Ne pitam kamo vode putovi, molbe, vapaji, čežnje i pitanja
Uvijek nerazumljiva sveopćem umu i gdje potonu bez odjeka,
Niti kamo su krenule povorke civilizacije sa mračnim
Bojama zastava i mrakom izbrazdanim licima čovječanstva,
Niti razmišlja li majka maloga D o univerzalnoj pravdi
I „krivici“ nedužnih, ali se zbog D-ovog plača vrtim
U svojoj nevažnosti i minornosti, u egzistencijalnom okviru,
U istini da sam samo čovjek, predat čudesnim urama
Bez objašnjenja. Tek, ne okrećem se dok miriše vjetar,
Sjećanje na vinograd i raž. I dok susjed, čovjek, plače
Pred kovitlacem Života i Riječî koje su malenom D
Krenule iz duše. I zastale, tiho, u hropcu
Pokrenutom za sanje, za uspomene. /Netko će ih
Jednom dozivati.../

Budan je moj balkon i naslonjač jer očekujem dječakovo
Nezaustavljivo i svaki-put-sve-tužnije cviljenje s pečatom
Raskoraka sa životom, sa tinjajućom i nesmiljenom ranom
Probuđenog-bijesa-bolesti. Tada mi, kad se mnome temeljito
Poigraju Utvare po imenu SVEJEDNO MI JE, JA SAM
VARLJIV OBLIK TVOJE OGRANIČENOSTI LJUDSKE)
Nezaustavljivo bîva život smrvljen u neizrecivu šutnju mraka
Napuštenosti. Jer tada znam kako mu majka vapi
Čekajući čašicu sunca dok ga uspavljuje morfij-uspavanka,
Uzburkanost bijesne materije sve težeg mlinskog kamena
O vratu joj i nemoć ljudskog razuma.

Na kraju ulice iza ponoći ime i prezime maloga D
Bijelim krilima raspršuje skorašnju hrpicu svoga pepela
Sa dlana mi, dok mi suzu motre bešćutne oči svemoći
Kojoj se okreće čovjek s dječakovim očima u meni
Da probudi radost neizigranih igara prije nego potonu
Njegove mrtve godine u košmar svemirske ravnodušnosti.

Najčešće iza ponoći jedna se zvjezdana zraka gasi
A mjesečev dukat, velik, nijem, žut i tajanstven
Iza crnih gora proviri i šuti kao što šuti i zagrljaj usuda
U kojem zajedno umiru i Dobro i Zlo.

mirkopopovic